Zašto ljudi viču jedni na druge

proizvod
Hinduistički svetac, posjetivši rijeku Gang kako bi se okupao, naišao je na jednu porodicu čiji su članovi ljutito vikali jedni na druge. Okrenuo se svojim učenicima nasmijan i upitao: „Što mislite, zašto ljudi viču jedni na druge kad su ljuti?“ Učenici su razmišljali neko vrijeme, te jedan od njih reče: „Vičemo zato što gubimo svoj mir.“ „Ali, zašto trebate vikati kad je druga osoba pored vas?! Mogli biste mu reći to što mu imate za reći na nježniji način.“, dodao je svetac. Učenici su dali još nekoliko odgovora, ali nijednim svetac nije bio zadovoljan. Napokon im je i objasnio: „Kada su dvoje ljudi ljuti jedno na drugo, njihova srca se jako udalje. Kako bi pokrili tu udaljenost moraju vikati da bi čuli jedno drugo. Što su ljući, to će jače morati vikati da bi se čuli i pokrili tu veliku udaljenost. Šta se događa kad se dvoje ljudi voli?! Ne viču jedno na drugo već govore nježno, zato jer su njihova srca jako blizu. Razlika između njih ne postoji ili je jako mala…“ Hinduistički svetac je nastavio: „Kad se vole još više, šta se događa? Oni ne govore, već šapuću i još se više približe međusobno u svojoj ljubavi. Na kraju ne trebaju više niti šaptati, samo se gledaju i to je sve. Tako su blizu dvoje ljudi jedno drugome kad se vole.“ Za kraj im je još rekao i ovo: „Dakle, kada se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju, jer će inače doći dan kad će udaljenost postati tako velika da nećete naći put kojim ćete se vratiti.

Ljutnja je besmislena

proizvod
Ljutnja je besmislena - uvijek je o nečemu što je već prošlo. Ljutnja ne dolazi sama od sebe - iza ljutnje, ako ju ispituješ, nalazi se želja. U stvari, u ovoj kreaciji, sve akcije potaknute su ljubavlju; čak i ako se naljutiš, iza te ljutnje stoji ljubav. Osiguranje za tvoju dušu: imaj suosjećanja za tuđu pogrešku - u suprotnom ćeš se naljutiti na njih. Jesi li primijetio, kada si ljut na nekoga, ta osoba okupira tvoj cijeli um? Ljutnja opada ili ide u pozadinu, ali misao o toj osobi ustraje... tvoj cijeli um se zamagljuje. Postaješ gruda ljutnje i nepovjerenja, više ne ostaješ kao individua, osoba. Učini svoj osmijeh, a svoju ljutnju skupljom.

Bit života

proizvod
Cvita je bila Cvita samo utoliko jer ju je tako zvao njezin suprug kad su tek ušli u bračne vode. Bilo mu je nekako ''premekano'' da ju zove ''Cvjetiću'', tako da je našao odlično rješenje u ''Cviti''. Prešavši četrdesetu, Cvita je bila tek ocrt cvjetića koji je nekoć resio postelju mornaru koji je više izbivao iz kuće nego bivao u njoj. More ih je sve više razdvajalo, a Cvita, kako je vrijeme osamljenosti bilo sve duže, zapadala je u duboku depresiju. Imala je kćer u Zagrebu, studenticu, i vrt pun cvijeća u koji je prelijevala sav onaj nakupljeni višak emocija. Badnja večer na Rabu izgledala joj je kao kazna. Osjećala se odbačenom, jadnom, nevoljenom i zaboravljenom. Pomalo je koračala kroz začudno toplu večer što se gotovo strmoglavila na Šarengrad o šesnaestu uru dana. Hodajući tako, primijeti kraj stola kafića na štekatu muškarca u kolicima. Sjedio je nepomično uvučen u kapuljaču na majici dugih rukava. Zgrčene šake češkao je obrvu i gledao čas lijevo, čas desno iščekujući nekog. Cvita osjeti teški umor i neobičnu potrebu da sjedne kraj čovjeka u kolicima. Gotovo da nikog nije bilo u gradu. Svi su žurili kućama u nekom svom poslu, a Cvita nije imala potrebu žuriti nikamo. Jedino što je htjela bilo je podijeliti koju toplu riječ s bilo kime, tek toliko da ne razgovara sama sa sobom u ovu Badnju noć. Čovjek u kolicima činio joj se da je pristupačan, prijazna izgleda, gotovo da je sve u njemu odisalo prijaznošću. Učinila je nešto što nikad nije i zapodjenula razgovor s nepoznatim čovjekom i to još u kolicima. U kratkom razgovoru uspjeli su razmijeniti nekoliko informacija. Čovjek je čekao prijatelje s kojima se dogovorio za predblagdansku kavu. Izjadavši se nepoznatom čovjeku o svom životu i blagdanskoj samoći, Cvita nije mogla a da ne primijeti vedrinu na licu oduzetog muškarca. ''Otkud toliko pozitive u Vama''-upita ga puna zanimanja. Čovjek joj se zagleda u oči i osjeti trenutak da joj ispriča istinitu božićnu priču. ''U jednoj sobi, na bolesničkom krevetu, ležao je mladić koji je mogao samo pomicati glavu. Mogao je govoriti, jesti, no to je bilo sve. Kad ga je svrbio nos zvao bi majku da ga počeše. Za svaku potrebu trebao je pomoć. Jutrom, kad bi ga došla obići majka vidjeti kako je, umjesto da joj zaželi ''dobro jutro'' on bi joj kao i svaki drugi dan rekao: ''Majko, ubij me! Daj mi tablete da popijem i odem zauvijek!'' U njemu nije više bilo ni trunke želje za životom. Majka je plakala skupa s njim, no htjela ga je živog uz sebe, pa makar i ovakvog dok miče samo glavu. Svanulo je i božićno jutro, a on je i dalje vapio za smrću. U jednom drugom gradu, u kući, u sobi, na bolesničkom krevetu, ležao je čovjek koji nije mogao ništa osim treptati očima. Kako bi mu medicinska sestra namjestila glavu, tako bi ostao nepomično. Podigoše mu naslon kreveta u sjedeći položaj. Sestra otpakira jedan paket i izvadi prekrasno opremljenu knjigu koja je još mirisala na tek otisnutu. Čovjek je počeo snažno treptati. Sestra je podignula tablu sa slovima i prstom pokazivala na slova. Treptajem oka davao je znakove za birana slova koje je potom sestra zapisivala na papirić. Pridigla se i nahranila ga ubrizgujući tekućinu u sondu. Zagrlila mu je lice i poljubila u obraz čestitajući mu Božić. Na papiru je pisalo: ''Hvala Vam, najljepši Božić u mom životu!'' Knjiga koju je sestra držala u ruci bila je njegova najnovija knjiga. Pisao ju je godinu dana trepćući na slova!'' Cviti su klizile suze. ''Eto, maloprije me svrbjela obrva i ja sam se počešao svojim nepokretnim prstima. Kako ne bih bio sretan!'' – završi priču čovjek u kolicima. Oko njega su stajali prijatelji. Cvita je ustala i zagrlila nepoznatog čovjeka te ga poljubila u obraz. Čestitala mu Božić i nasmiješena krenula kući noseći u sebi novu spoznaju: ''BIT ŽIVOTA''. ''Tko ti je to?'' – upitaše ga prijatelji. ''Tek ljudsko biće kao i svi mi'' – odgovori zagonetno. Čestit Božić! Krešimir Butković, prosinac 2011.

More jednakih mogućnosti

proizvod
Karalica je tada bila vrhunac dječjeg dometa. Radost kupanja neopisiva. Dječjim stazama vrlo brzo sam doživio slobodu kretanja i brzog stizanja do mora lišenog opasnosti ionako slabog prometa. Bio sam klinac od nekih sedam godina, plivač i radoznalo dijete. Jutro, sunce se tek prevalilo preko Velebita, mirno more i poneki gliser vezan o rivu koji je budio dječju maštu. Najednom, čujem tihe glasove na meni nerazumljivom jeziku. Mladić kratko podšišane kose, mršav i žilave građe skakutao je prema moru na jednoj nozi. Čvrsto drži štaku i drugu dobacuje ženi pored sebe. Prima se za rivu desnom rukom, štaka u drugoj i polako skakuće na nozi prema dubokom dijelu mora. Primjećujem da nema dvije trećine desne noge. More podiže batrljak. Netremice gledam u nogu i čudim se. Čovjek je različit od mene. Zaplivao je brzo i snažno, gotovo ni ne primjećujem više da nema nogu. Slika se urezuje u pamćenje. Nakon dva jutra bilo mi je čisto normalno vidjeti čovjeka bez noge. Nedavno sretoh Sabrinu u gradu. Djevojčica koja se igrala ispod murve u Grpama odrasla je u prelijepu ženu koju nakon 25godina nisam prepoznao. Vrtim film u glavi. Ona me podsjeća na vrijeme no meni u prvi plan dolazi Belin dvor i mršavi čovjek bez ruke koji joj često navraća. Jadna starica sjedi pred kućom i veseli se čovjeku bez ruke. Nama klincima taj događaj je izuzetno zanimljiv. Svi smo zagledani u ruku. Znatiželja buja. Netko, očito pod dojmom ratnih filmova, ispali: ''On je kao klinac našao bombu i eksplodirala mu je u ruci.'' Svi kimamo glavom vjerujući u tu priču. Čovjek za nas postaje heroj i primjer što ne činiti ako nađemo bombu, iako je zadnja bačena pred četrdesetak godina. Odlazimo u brdo i igramo se partizana. Svi smo ranjeni i imamo amputirane udove. Interesantno kako djeca plastično vide svijet i lakše prihvaćaju invalidnost zdravo za gotovo. Deset godina kasnije nalazim se u šok sobi. Totalno nepokretan s novom vizijom života koju je teško prihvatiti. 21godinu kasnije s prijateljima plivam maraton za osobe s invaliditetom. Prisustvuju mediji, političari, prijatelji, roditelji djece s invaliditetom. Na Škveru stisnutih pedesetak ljudi. Kad sam pokusno isplivao maraton, na putu do rampe za invalide dočekaše me šugamani, izvaljene ljepotice na sunčanju i hrpa začuđenih ljudi kojima je pojava korpulentnog tipa u kolicima kao scena iz znanstveno-fantastičnog filma. Svjesnost o prisutnosti osoba s invaliditetom u društvu je mizerna. Na parkiralištima zauzeta mjesta na koje polažem pravo. Automobili stranaca bez oznaka za invalide parkirani na nedopuštenom mjestu. Kod kuće to sigurno ne bi učinili jer bi im kazne bile paprene. Pljesak nakon maratona upućen svima nama sudionicima ohrabruje i urezuje se doživotno u sjećanje. Stižem kući a u inboxu fejsa poruka jedne majke koja ima dijete s invaliditetom. Nebitno od kuda je no poruka je univerzalna. Tuga zbog primitivne percepcije osoba s invaliditetom. Živim u velikom gradu, još uvijek ima ljudi koji triput pljucnu kad prolaze kraj mene ili se prekriže da ih ne bi urekao moj blagi pogled ili dodir ruke djeteta koji će cijeli svoj život provesti u kolicima. Strah od kontakta s nama je velik. Mnoge prijatelje sam izgubio zbog tog osjećaja straha ponovne komunikacije. Teško je prihvatiti činjenicu da je netko totalno nepokretan s kim si do jučer tulumario i prolazio sito i rešeto. Plivam u moru dan kasnije. Krcate plaže djecom, roditeljima, ženama, muškarcima. Nitko ne primjećuje moju invalidnost. More je pokrilo sve naše nedostatke. Vire glave. Neke veće neke manje. Poneki osmijeh upućen meni od žena što prolaze kraj mene u moru. Neka od njih bi vjerojatno okrenula glavom da me susretne u kolicima. Obostrane predrasude štete. Zatvaraju ljude u svoja geta i istiskuju iskonsku ljudskost iz svijesti. ''Pazi da ne bi bio kao on'' ili ''Ako ne budeš dobar onaj barba će te, aha!'' Djeca su drugačija. Gledaju me kako ulazim u more. Njima mali spektakl. Drugi dan prolaze kraj mene kao kraj turskog groblja. Slika čovjeka bez noge u moru. Slika muškarca bez ruke. Moja sjena pada na cestu kraj mora. Opet sam dijete koje lako prihvaća stvarnost. U moru smo svi jednaki, gledamo se u oči, ne okrećemo glavu, smiješimo se. Stoga ako nas susretnete u kolicima, odagnajte nelagodu, zamislite da smo u moru i ohrabrite nas smiješkom. Možda tada neće biti ni problem izgraditi platformu u školi. Možda, jednom, kao u moru, sva ta djeca budu jednaka u mogućnostima, jer djeca su hrabra, djeca lakše prihvaćaju i ne robuju stereotipima. Ne ubijajmo djecu u sebi, već učimo od djece… Krešimir Butković, listopad 2011.

Najljepše mjesto u svemiru

proizvod
Postoji mjesto gdje možeš doći, gdje je sve prekrasno. Turisti putuju od mjesta do mjesta tražeći ljepotu. Slikama i suvenirima pokušavaju ponijeti ljepotu doma sa sobom. Samo se umore i preplanu. No najljepše mjesto je upravo ovdje. Kada dođeš ovdje, shvatiš da je sve tako prekrasno, gdje god da jesi. Gdje je to mjesto? Nemoj tražiti tu i tamo; dođi u sebe. Kada si ovdje, tada bilo koje mjesto postaje prekrasno. Tada, gdje god ideš, doprinosiš ljepoti. Ako si nesretan, čak te i mjesec iritira, slatke stvari izazivaju gađenje, glazba smeta. Kada si smiren i centriran iznutra, buka je muzikalna, oblaci su magični, kiša je tekuća ljubav. Rezerviraj se na ovo najljepše putovanje u svemiru. Tada ćeš uvidjeti da je svaki dan odmor i slavlje. Sri Sri Ravi Shankar
0 1 2